Mikropriče iz zbirke “Jako kratke priče” (Zelo kratke zgodbe), Kulturni center Maribor, 8/2020, prevela sa slovenskog PETRA BOLIĆ za: https://covjekcasopis.art.blog/

DARKO

Jednom je živio Darko. Bio je nadaren za glazbu. Kada je po prvi put u ruke uzeo gitaru, trajalo je samo pola sata i već je znao zasvirati neke poznate melodije, a i nove je s lakoćom smišljao. S klavirom je išlo još i brže. Lako je skladao nove melodije i svirao ih – uvijek i iznova nove. Jedna je bila ljepša od druge! U svakoj je prilici društvu zasvirao nešto novo. Radio je kao komercijalist i zaista je ozbiljno i predano obavljao taj posao. Budući da je posjedovao takav talent, nikada nije ozbiljno vježbao neki instrument niti se trudio sačuvati melodije koje je stvarao. Nije ih zapisivao (što zapravo uopće nije ni znao) niti ih je snimao. Kada je umro, s njim je otišla i glazba koju je stvorio taj nevjerojatan talent. Ostale su samo otpremnice i predračuni.

LENA

Jednom je živjela Lena. Cijele je dane ležala na kauču, a ljeti bi išla na more gdje bi potom ležala na plaži. Govorili su joj: „Lena, potrudi se malo.” A ona je samo ležala. Ponekad je neki dečko stavio ručnik kraj njezinog i pokušao s njom razgovarati. Budući da je šutjela, svaki je ubrzo otišao. No jedan je dečko ostao. Sretno su ležali zajedno. Ležali su i gledali u prazno do kraja života. Ako nisu umrli, još i danas gledaju u prazno.

BORUT

Jednom je živio Borut. Vrlo pažljivo je odvajao otpad. Nije samo razdvajao ambalažu od papira, već je polietilen odvajao od polipropilena i polivinilklorida. Papir je odvajao na uredski i novinski, a novinski je dijelio na ozbiljan i žuti tisak. Budući da ga je uvijek precizno razdvajao, općeg otpada nije imao. Jednoga se dana razdvojio i od žene pa ga je i to jako usrećilo. Kada je umro, pokrili su ga biorazgradivom plahtom i pokopali.

AMELIJA

Jednom je živjela Amelija. Roditelji su je jako voljeli i nevjerojatno su se bojali da ne padne u loše društvo. Kada je odlazila od kuće, roditelji su uvijek išli s njom. Kada je išla u srednju školu, tražili su da se odmah nakon nastave vrati kući. Ako je stigla nekoliko minuta kasnije, uzrujali su se i upozorili je na loše društvo. Do kraja srednje škole joj nisu dopuštali da poslijepodne ode s prijateljima iz razreda u kino. Na maturalnoj zabavi mogla je ostati samo dok su tamo bili i njezini roditelji. Tada su je odveli kući. Nakon srednje škole Amelija je odmah dobila posao i njezini su joj roditelji rekli da bi sada mogla s nekim ići u kino, ako će htjeti. Amelija se je za dva mjeseca udala za momka kojega je te noći upoznala, a devet mjeseci kasnije rodila je Terezu i godinu i pol kasnije Davida. Kada joj je bilo četrdeset i pet godina, zažalila je što nikada nije pala u loše društvo. Zbog toga je kupila motocikl i putovala svijetom. Pila je pivo, psovala u javnosti i imala više ljubavnika. Loše društvo i nije bilo tako loše. Djeci je dozvolila da odu s prijateljima iz razreda u kino.

ANŽE

Jednom je živio Anže koji je jednog dana odlučio da više neće biti Anže, nego konj. Prvo je rzao i tapkao kod kuće, a zatim je otišao na ulicu. Anže, koji je sada bio konj, pasao je travu u parku i ritao starice. Došao je policajac i zatražio dokumente, ali Anže, koji je sada bio konj, nije mu ništa odvratio jer konji ne govore, a ni dokumente mu nije dao jer konji sa sobom ne nose dokumente. Policajac ga je odveo u policijsku postaju, a Anže, koji je bio konj, pomislio je da je došao u staju. Žvakao je sobne biljke koje su imali policajci. Policajac, koji je pak mislio da su u policijskoj postaji, naredio mu je neka ne žvače biljke jer se one u policijskoj postaji ne smiju žvakati. Anže, koji je mislio da je konj, samo je rzao i tapkao nogama za koje je mislio da su kopita. Policajac ga je zato odveo u sobu za koju je policajac smatrao da je prostor prekršajnog suca. Gospodin u velikom ogrtaču, koji je sebe smatrao sucem i stoga poštenim, rekao je da Anžea, koji je smatrao da je konj, treba pustiti na livadu. Anže je veselo odgalopirao na livadu na kojoj je živio sretno do kraja života.

ANA MARIJA

Jednom je živjela Ana Marija Bohinc. Njezina je majka bila Lucija Gabrijela, a otac Vitomil Kajetan. Ana Marija Bohinc se vjenčala za Gašpera Luku Hribara i svojem je imenu dodala i njegovo prezime te djevojačko prezime svoje majke – tako je postala Ana Marija Bohinc Hribar Dolinar. Njena je kći bila Anastazija Barbara Celestina Bohinc Hribar Dolinar, a njena unuka Anastazija Barbara Bohinc Hribar Dolinar mlađa, vjenčana Jezeršek Blejc.

JAN

Jednom je živio.. Što te briga tko?! Radio je što je htio, a ti ne trebaš znati što. Družio se sa svojim prijateljima (ne tvojim!) i s njima je dijelio svoje radosti i tajne. Što su bile njegove radosti, njegova je stvar. A što su bile njegove tajne, tebe se zaista ni najmanje ne tiče. Prestani čitati tekst o Janu! Prestani! Odmah sada! Zašto još uvijek čitaš? Pusti čovjeka na miru, joj!

TOMAŽ

Jednom je živio Tomaž koji je pisao zabavne stvari. Upravo ih čitaš.